Bošnjačka kulturna zajednica organizovala je u četvrtak 27. januara 2011. godine još jednu u nizu tribina na kojoj se govorilo o aktuelnim problemima koje Bošnjaci imaju u Republici Srbiji. Povod za ovu tribinu bila je školska slava Sveti Sava koja se kroz sistem obrazovanja nameće bošnjačkoj djeci kroz svetosavske akademije koje se 27. januara organizuju u školama.
Velika sala Mešihata i ovoga puta je bila premala da primi sve Bošnjake, musimane, koji su bili zainteresovani da prisustvuju tribini, a pored velikog broja građana tribini su prisustvovali i predstavnici Islamske zajednice na čelu sa glavnim muftijom Muamerom-ef. Zukorlićem.
Izlagači na tribini bili su prof. dr. Rifat Redžović, profesor na Internacionalnom univerzitetu u Novom Pazaru i prof. Pekir-ef. Makić, predsjednika Udruženja uleme.
Na početku su prikazani video snimci koju su zabilježeni na dan školske slave (27. 1. 2011) u osnovnim i srednjim školama.
[nggallery id=22]
prisutne je poselamio predsjednik BKZ-a Jahja Fehratović koji je izrazio zadovoljstvo što su došli u tako velikom broju i zahvalio im na tome riječima:
„Hvala vam što ste večeras sa nama, a ne u školama, kako su vam neki drugi preporučivali, jer umjesto djece danas su roditelji trebali biti u školama kako je rekao jedan ministar.“
Gospodin Fehratović je izrazio žaljenje što na tribini nije bio i ministar Žarko Obradović i ako je uredno pozvan da bude prisutan i da ima izlaganje na tribini.
Prof.dr. Rifat Redžović je svoje izlaganje nazvao „Od Kulana bana do Čiplićevih dana“i sa raznih aspekata, historijskog, sociološkog, kulturološkog, pravnog sagledao problematiku asimilacije i diskriminacije Bošnjaka u proteklih više od osamstotina godina. Profesor Redžović je ukazao da je još za vrijeme Kulina bana postojao otpor i napadi na Bosansku crkvu, koja se nije priklonila ni Vizantiji ni Rimu, i da od tada datiraju diskriminatorski planovi usmjereni prema Bogumilima-Patarenima, precima Bošnjaka. Za razliku od diskriminacije koja se može provesti jednostrano, za asimilaciju je potrebno dvoje, subjekat i objekat asimilacije, a profesor Redžović je pokazao da su Bošnjaci, sem pojedinačnih slučajeva, težak materijal za asimilaciju uprkos vjekovnim pokušajima. Također je na osnovu međunarodnih pravnih dokumenata i deklaracija objasnio kao se krše prava Bošnjaka u Srbiji, i da Bošnjaci imaju zagarantovano pravo međunarodnim konvencijama da samostalno organizuju i planiraju svoje obrazovanje, a da je nametanje tuđih normi i vrijednosti, kao što je svetosavizacija, grubo kršenje prava. Profesor Redžović je u svojem izlaganju potro razliku između države i režima, jer ako komunistički režim krši prava Bošnjaka, pa zatim ta prava kontinuirano krše redom Miloševićev režim, Koštuničin režim i današnji režim, onda se ne radi o režimskoj već o državnoj politici.
Bekir-ef. Makić problemom svetosavizacije Bošnjaka bavio iz ugla vjere, i uleme. Istakao je da o islamu jedino ulema ima pravo da govori i da ga tumači. Kroz Kur’anske ajete efendija Makić je objasnio prava koja ljudi imaju i koja im je Bog dž.š. dao. Islam počiva na pet principa i muslimani su dužni da štite i brane tih pet principa, a to su vjera, imetak, čast porodice, porijeklo i razum. Razum je povezao sa obrazovanjem i između ostalog je rekao:
„Ako je naše obrazovanje na bilo koji način ugroženo moramo dati maksimum da to sačuvamo. Narodi su nestajali ako nisu imali svoje obrazovanje i ako su podlegli onome što im se nameće. Nema pasivnog islama. Islam je aktivna vjera i to je ono što oni ne žele da čuju. Onaj koga se ne tiču muslimanski problemi on ne pripada muslimanima. Stoga ako neko oskrnavi ovih pet principa duboko je zašao u polje koje je zabranjeno za njega.“
Nakon efendije Makića obratio se i Glavni muftija koji je izrazio zadovoljstvo i ponos što su Bošnjaci na ovaj dan položili jedan važan nacionalni i historijski ispit jer nisu prisustvovali svetosavskim akademijama. Muftija je rekao da je poziv Islamske zajednice bio apsolutno civiliziran i u skladu sa moralnim, duhovnim i civilizacijskim principima, normama i vrijednostima.
„Naš poziv je ukazao na dvije stvari. Prvo da ova država pripada svim građanima koji u njoj žive, te kao takva ne može dopustiti da njene ustanove budu krštene. Uprkos tolikom upiranju niko nije ponudio niti jedan argument da svetosavske akademije nisu vjerski činovi. Jesu zato što se radi o krsnim slavama. Svaki otac, pravoslavac, ima pravo da krsti svoje dijete. Ima pravo da krsti sve što je u njegovom privatnom vlasništvu. Ima pravo da krsti svoje firme, imanja i sve što ima ali ono što je zajedničko, kao što su škole i druge državne ustanove koje pripadaju i Srbima i Bošnjacima nemože se krstiti, jer kad se prekrsti to je poruka nama da to više nije naše. I to je bila suština naše poruke. Naša poruka nije sadržavala ni najmanji element omalovažavanja, skrnavljenja i osporavanja prava srpskom narodu da svetkuje, veliča, poštuje i obilježava na bilo koji način svoje svetinje i svoje vjerske vrijednosti. Kur’an kaže vama vaša vjera, nama naša vjera. To je princip koga mi potenciramo. S druge strane nama se šalje poruka da su te škole i naše škole a one su eto, malo prekrštene. Može li se škola prekrstiti a da djeca u njoj nisu prekrštena? I nastavnici i direktori i svi koji to prihvate prekršteni su. Ako neko hoće dobrovoljno da prihvati to, iz političkog motiva, iz finansijskog motiva, ili nekog drugog razloga to mu mi ne možemo spriječiti. Neka izvoli, neka se prekrsti i neka bira koju će krsnu slavu da slavi i neka to objavi. Ali nemoj da nam se nameće, i nemoj da onu djecu izlažu traumama, frustracijama i drugim oblicima pritisaka da mora to jadno dijete da govori ono što ne misli i ono čemu ne pripada i ono što u svojoj kući ne uči.“
Muftija je dalje ukazao da zdrav razum ne može da podnese odgovore koje su razni pojedinci na nivou države davali povodom ovog zahtjeva Islamske zajednice. Svako poređenje Bajrama i slavljenja slave u školama je bez predmetno, jer Bajram nije nametnut srpskoj djeci u školama. Zatim se osvrnuo i na pojedine Bošnjake koji su svojim izjavama pokušavali da objasne kako svi treba da se međusobno poštuju i rekao je da ih nije razumeo.
„Ovo što mi tražimo je poštovanje. Svako u svojoj kući neka klanja ili radi šta hoće. Svako u svojoj džamiji ili crkvi neka se moli kako hoće. Ono što je zajedničko, a to su škole, da tamo svoju djecu obrazujemo u skladu sa univerzalnim principima nauke i obrazovanja. Ima li išta časnije od tog poziva? Kada mi uputimo takav poziv to se prevodi na ugrožavanje sekularnog sistema države. Naprotiv krštenje škola i drugih državnih organa jeste ugrožavanje osnovnih principa sekularne države garantovanih Ustavom i gaženje Ustava ove države.“
Muftija je objasnio da je medijska hajka proteklih dana imala elemente patologije i da je produkt panike jer je nametnut sistem koji je racionalno, duhovno, moralno i politički neodrživ. Također se osvrnuo na izjavu ministra Obradovića da se svetosavska akademija u školama održava još od 1841. godine i ukazao da je Sandžak ušao u sastav Srbije nakon Balkanskih ratova 1912. godine.
„Ako govori o tradiciji svetosavske akademije u Sandžaku onda treba da kaže tačne datume. Da je to od tog perioda pa do Drugog svjetskog rata pod batinom Koste Pećanca i njemu sličnih, a za to vrijeme jedan dobar broj ljudi kroz komitski pokret je odbio da prihvati taj sistem. Prema tome to nikada nije zaživjelo, ali ono što bi trebalo da se bolje sjeća ministar Obradović to je da je njegov bivši šef Slobodan Milošević vratio praksu svetosavskih slava u školama. To je ono što je istina, i istina je da to nikada nije bila dobra volja bošnjačke djece i njihovih roditelja. Kaže zašto se Muftija tek sada sjetio da to govori? Prvo Muftija jako dugo o tome govori. Već tri godine. Može da kaže zašto nije govorio do dvije hiljadite? Zato što je tad, dok je vladao njegov šef Milošević, glavni zadatak Bošnjaka bio da prežive i nije se moglo ni o čemu drugome govoriti. Jer oni koji su tada jako glasno govorili evo sada rade sve po njihovom ćeifu. Zašto nismo govorili poslije dvije hiljadite? Zato što smo dali šansu novoj demokratskoj Srbiji da mirno dijalogom na jedan demokratski i kulturan način otpočne riješavanje tih problema, jedan po jedan. Na tako ispruženu našu ruku oni su odgovorili agresijom na Islamsku zajednicu, otimanjem vakufske imovine, istjerivanjem vjeroučitelja iz škola, opstrukcijom BNV-a i opstrukcijom Internacionalnog univerziteta. Akreditacija Internacionalnog univerziteta nije stručni akademski problem već isključivo politički problem jer se o njegovoj opstrukciji donose političke odluke. Političke odluke se mogu pobijediti isključivo politikom i dokle god Islamska zajednica ne bude jedinstvena, dok se vakufska imovina ne vrati, dok nam se ne vrate prava u školama, dok se ne prizna legitimnost i legalnost statusa BNV-a i dok se ne akredituje Internacionalni univerzitet muftija Muamer Zukorlić će se baviti politikom.“
Zatim je Muftija govorio da se školska slava ne obilježava ni u jednoj školi sa većinskom albanskom i mađarskom djecom već se jedino Romi i Bošnjaci tjeraju na to.
„Od ove godine se više nikada u Sandžaku bošnjačka djeca neće natjerati na ono što im ne pripada. Kada bude ostvarena autonomija Sandžaka ja garantujem srpskoj pravoslavnoj djeci da neće morati da učestvuju ni u jednoj formi u obilježavanju Bajrama niti bilo kog drugog vjerskog čina već će im biti zagarantovan njihov vjerski, duhovni i nacionalni identitet u individualnom i kolektivnom smislu.“
Nermin Gicić
Izvor: BKZ.rs
