SUZA

Nagrađeni rad: 1. mjesto na literarnom konkursu Štrpci bez mezara

Autor: Zejna Šarić

SUZA

U Početku bijah Ništa. Nemadoh nit’ imena nit’ porijekla nit’ sudbine. A onda, reče Allah iz volje svoje Budi, i Ja bi. I još Reče, Mi sve iz vode stvaramo, i Ja,  pred veličinom Njegovom posvjedočih da sam i Ja, od vode stvorena. Iz vode Postah i voda Ostah !

U početku bijah Ništa, pa nasta Volja, Naređenje i na kraju, rodi se Slovo.

Š kao šehadet, kao šapat kao Ja, Šutnja iz voza Šesto sedamdeset jedan. Prije mene bijaše Riječ a onda, najednom, uđe  Zlo  u voz Šesto sedamdeset jedan. Nesta Riječi  i Ja viđoh, kako bez imalo borbe pokleknuše pred  tom Troglavom Aždahom  i  Ljubav i Moral i Razum. Rodih se Ja i umrije Život.  Zastidjeh se sama svoga postojanja i obradovah se kad me ubi Krik Pobune Tomislavov. Uništi me na tren  Glas Hrabrosti i šest milijardi  molitvi što izbijaše iz tog Glasa. No, ne nađe  Prkos sudruga na Pozornici Ravnodušnosti i nesta Glasa i još jednom rodih se Ja i jednom zauvijek umrije Čovjek.

T kao tajna, kao tuga kao Ja, Tegoba. Tog tmurnog dana kad se Aždaha Troglava ukaza u vozu Šesto sedamdeset jedan i kad se rodi Šutnja i kad umrije Život, bježeći ispred Kandže Šejtanske, uvukoh se u trideset godina  Nijazijinih i trideset godina Ismetovih. Al’ odmah me oba, šehadetom od sebe tjerati počeše. Viđoše Smrt kako im krvavu kamu iznad glava drži, al’ ne dadoše da im Sudrug budem. Ostadoše mirni, čela uzdignuta. Prognaše me i ja pomislih da ću tako nezaštićena, prah i pepeo postati. Al’ poživi me Allah i ostavi me do Dana Suda da k’o najstrašnija  kazna u prsima Troglave Aždahe budem.   

R kao Rasim, kao Rifat, kao Rastoder Jusuf, kao Ja, Razum. Milostivi mi je svjedok da sam se želio boriti protiv Šutnje iz voza Šesto sedamdeset jedan. Al’ ne imadoh snage. Ne bi volje u tijelu Čovjeka. Pobijedi me bezosjećajnost ljudska. Gledah u Zlo a mene gleda još neugašena radost iz razdraganih očiju Esadovih. Tražio me, čini se, čitavu beskonačnost pogledima Život  iz njegova, skoro pa dječačkog tijela. Ne nađe me!                                                                              I uhvati ga Ruka Šejtanska i ne rodi se Riječ i zagospodari Šutnja i nad djelom neljudskim zaledi se Razum.

P kao pedeset i devet godina Ademovih, kao pedeset i pet godina Fevzijinih i još toliko godina Džaferovih. P kao kao pravda, kao pamćenje kao Ja, Puška. I Ja, prije dvadeset i šest godina, bijah u vozu Šesto sedamdeset jedan. Molih se da pobjedi Razum, da pobjedi Riječ al’ čuh samo Šutnju. Gdje ste nestali Prijatelji, Poznanici, Pravednici, pitah se dok bespomoćno stajah u Rukama Podivljalim, uperena u dvadeset dvije godine Zvjezdanove i dvadeset sedam godina Muhedinovih i dvadeset i dvije godine Safetove. Zazivah pomoć, sama bespomoćna, dok me gleda pedeset hiljada nada, neostvarenih želja, molitvi. I postidjoh se tuđe sramote. Uplaših se da me zbog grijeha očiglednog ne stigne prokletstvo Božije i htjedoh tada prah i pepeo da postanem, al’ poživi me Allah da bi na  Danu Pravde, protiv Razuma i neizgovorene Riječi i Zvijeri u liku čovjeka svjedok mogla da budem.

C kao civil, kao crvena kao Ja, Cvijet. Bijah tek ubran a tako lijep. Bijah poklon, bijah cijeli jedan svijet ljubavi, želja. Stajao sam ponosno u ruci čovjeka dok on, u vozu Šesto sedamdeset jedan,  gledaše  u ženu svoga života. Htjede nešto da joj kaže,i Ja vjerovah, da će to biti najljepše riječi koje u životu čuh, a onda, nenajavljeno, ugleda smo Zlo. Aždahu Divovsku.  Nesta Riječi i rodi se Tišina. Padoh iz ruke Halilove i zgazi me u prašini cipela Aždahe Troglave. Ah, kamo li sreće da umrijoh odmah pa da ne viđoh  kako Cijev uperena u Nevinost i Oca i Muža, pred očima Djeteta i Vjerna prijatelja, ubija Život.

I kao istina, kao inat, kao Ja, Ime. Ja sam Fikretovo i Ilijazovo i Šećino i Fehimovo Ime. Njihov neposredni ubica. Kriv sam i pred Bogom i pred ljudima. I stidim se krivice svoje. Samo je zbog mene u voz Šesto sedamdeset jedan ušlo Zlo. Mene je tražila Aždaha Troglava. I Ja se sakrih u njih Devetnaest. Pomislih da me u njima nikada neće naći, jer sve i jedan biješe čist i nevin poput rose.  Al’ prevarih se.  Nađoše me. I kad viđoh Pušku uperenu u mene počeh uzaludno dozivati Razum i molih Riječ da se pojavi i preklinjah Šutnju da nestane i Tegobu da stegne prsa Aždahe Troglave i da se probudi Čovjek i da me ne ubije Zlo. No, ne bi dovoljno snage u srcu mome i ne odazva mi se Razum i ne pojavi se Riječ i ne nesta Šutnja i opali Cijev i pade mrtvo na zemlju Devetnaest onih u čija se tijela sakrih. Al’ Mene opet ne ubiše. Preživi Ime. Devetnaest Imena. Ostadoše da žive od Istoka do Zapada, da budu Svjedoci Istini i noćna mora Katilova.

U Početku bijah Ništa. Nemadoh nit’ imena nit’ porijekla nit’ sudbine. A onda, reče Allah iz volje svoje Budi, i Ja bi. I još Reče, Mi sve iz vode stvaramo, i Ja pred veličinom Njegovom, posvjedočih da sam i Ja od vode stvorena. Iz vode Postah i voda Ostah !

Dadoše mi ime Suza. S kao sedamnest nepunih Seadovih ljeta, kao Sjećanje na dan kad se rodi Šutnja kad se Tegoba iz srca Nevinog preseli u srce Nečasnog i kad se Razum zaledi i Riječ nestade i Puška djela neljudskog zastidje i Cvijet umrije pod nogama Zla i ne samo Cvijet, već umrije i Čovjek al’ osta Ime, veliko kao Sloboda,  kao Spomen, kao Svjedok.                                  Da posvjedoči ! Da se ne zaboravi ! Da se pamti ! Da se ne ponovi !

Dadoše mi ime Suza. Ostah zaleđena na licu Seadovom, nevinom, dječačkom, kad ugleda Kandže Šejtanske kako mu se u  tijelo krhko, divlje zabadaju. Skončah tako još prije dvadeset i šest godina i još ne dobih mezara, da me nad njim oplaču neke druge suze. Ne padoh i ne utopih se u Zemlji već sudarih se s valovima.

U početku bijah Ništa. A onda voljom Allahovom, iz vode Postah, voda Ostah i u vodi Nestah.