Štrpci bez mezara

 

Noć je svježa i tiha, kakve su inače u ovo doba godine. Jedan za drugim, ljudi ulaze u salu, prozborivši po koju riječ, nijemih pogleda, sjedaju na svoja mjesta.

Kazaljke na satu pokazuju vrijeme kada obično počinje koncert, premijere…

Ali zašto su ljudi toliko ozbiljni? Zašto onih osmeha, šala razgovora?

Kakvo je ovo okupljanje? Šta…

Na scenu ulazi čovjek srednjih godina, u crnom odijelu, ozbiljnog izraza na licu i očito vješt u svom poslu izgovara nekoliko uvodnih rečenica. Najavljuje djevojku od nekih dvadeset godina i za nekoliko trenutaka se pojavljuje  crna i visoka, naizgled lijepa dijevojka, duge kose i krupnih plavih očiju. U Sali nastaje mukla tišina. Poslije jednog uzdaha djevojka počinje čitati:

,,Oče, bila sam mala, ali sjećam se. Sjećam se tvog lika, crne kose, očiju boje mora, i tvog osmeha – najljepšeg osmijeha, koji  je pratio moje djetinjstvo. Sjećam se tvojih snažnih ruku , koje su me nosile, grlile i milovale uveče dok zaspim. Pamtim tvoj glas, i to kako mi čitaš priču pred spavanje, tvoje riječi pune ljubavi.

Dobro pamtim to jutro : igrali smo se i smijali dok ti mama spremala nešto za put. Ulazeći u sobu govorila ti je da je sve spremno. Ustao si, spustio me da stojim pored tebe i krenuo. Nije ti se išlo, al morao si. Htjela sam sa tobom. Tužno si mi rekao: ,, Dušo, vratiću se sjutra pred veče i donijeću ti nešto lijepo. Ne možeš sa mnom, jer ja idem daleko a ti si još mala. Poljubio si me, pomilovao po kosi i sa osmijehom krenuo. Majka je izašla za tobom. Plakala sam… dugo… kao da sam znala da te više neču vidjeti.

I druge večeri, kada je trebalo da se vratiš, stajala sma na vratima i čekala te.

Čekala sam te i sledeće večeri, i sledeće … čekala sam te cjelo djetinjstvo. I ništa više u našoj kući nije bilo kao prije. Majka je svakog dana plakala. Dedo i bika su dozivali zabrinuti i sa njom razgovarali u drugoj sobi ne puštajuci mene i brata da slušamo to o čemu pričaju. I ma koliko se trudili nijesu saznali gdje se nalaziš. Po kući se širio osjećaj strah, tuga, nesreća. Iz dana u dan pitala sam mamu kad ćeš se vratiti, a ona je samo suznih očiju govorila: ,, kćeri, vratiće se on”. Tek sada shvatam da je i pored nade da će te ponovo vidjeti i ona znala da se nećeš vratiti. A ti nisi dozvolio. Nisi bio tu kada sam prvi put pošla u školu, dobila prvu peticu, kada sam završila prvi razred. Nedostajao si mi, beskrajno.

Jednog dana u mojoj desetoj godini, vratila sam se uplakana iz škole i po ko zna koji put upitala mamu za tebe. Mama  me je pozvala da sjednem i rekla da mora razgovarati sa mnom.,,Dušo moraš da budeš jaka i spremna na sve što te čeka u životu.

Mama će da te prati, čuva i da bude uvijek tu kada ti zatreba. Sada si dovoljno velika i moram ti reci istinu o tvom ovu, jer je bolja gorka istina nego lažna nada.

Dana 19.02.1993. godine kretao se voz od Beograda prema Baru.  Sve je izgledalo kao prije. Ništa neobicno se nije dešavalo. Svako od njih je imao svoju životnu priču, ali neki od tih priča su se spojile i dobile zajednički tragičan kraj. Iznenada, u mjestu Štrpci voz su zaustavili ,,vojnici” i sa neljudskim ponašanjem prema putnicima pregledali im dokumenta. Sve je odjedanput slutilo na zlo. Nekima od njih su naredili da izađu. Pored pruge je stajao neki kamion u koji su ih uz prijetnje i udarce natjerali da uđu i odvezli u nepoznatom pravcu. Nikada niko nije saznao koda su ih odveli i šta se desilo sa njima. Bilo ih je devetnest muslimana i jedan hrvat. Nekom su smetala njihova imena. Njihove porodice i prijatelji su pokušali na sve načine da saznaju šta se sa njima dsesilo. Jesu li živi.

Sve je bilo uzalud. Kasnije smo dobijali informacije koje su ukazivale na to da su ubijeni. Krivci nijesu kažnjeni iako su otkriveni, jer to nije odgovaralo tadašnjim vlastima, koje su vjerovatno imale udjela u tome. Dušo, među ubijenim muslimanima je bio i tvoj otac…

… I počela sam da plačem, da plačem kao što samo siroče može zaplakati. Plakala sam , a dječije suze su najiskrenije. Shvatila sam šta je gorka istina koju je majka htjela da mi ispriča. Zar zbog toga otac nije ispunio davno dato obećanje?! I nikada neću zaboraviti taj dan-dan kada sam saznala da život nije onakav kakvog ga djeca zamišljaju i da osim sreće, igre i ljubavi , donosi i bol, suze i nesreću. Nekada ostajemo bez najdražih i moramo nastaviti dalje iako je teško. Tog dana sam odrasla, prestalo je moje djetinjstvo.

od tada sam počela zamišljati strašne vojnike u uniformama, sa oružjem i krvavim noževima kako odvode mog oca zajedno sa ostalim muslimanima iz voza. Imala sam košmare kako ih jednog po jednog ubijaju i muče na najstrašniji način. Udarali su ih, tukli i boli velikim noževima, dok im se krv slivala niz izmučena tjela. Sakatili su ih… Ko zna, možda je istina bila još surovija. Možda je ovo što  mi je majka, sa namjerom da me previše ne potrese, ukratko ispričala samo uvod u ,,horor” kojem su žrtve naši najdraži.

Oče, uništili su mi djetinjstvo! Osudili su me na život bez tebe! Vas su ubili a nase živote uništili, srušili nas do temelja! Znaju li oni kada svake večeri zaspete i svako jutro ustanete sa suzama, Kada se pitate kako su završili svoji život oni koje najviše volite? Smiju li samo da zamisle kako je kada vas član porodice nestane bez traga, a oni su se pobrinuli da mi nikada ne otkrijemo tajnu nestanka ljudi iz voza? Plaše li se oni dana kada će plaćati za zločin u Štrpcima a u životu se svaki dug plaća? Imaju li oni svesti i dali postoji stvar na svijetu ili dan koji ih podsjeti na to što su uradili? Znam da će se sjetiti kada vide spomenik u ovom divnom gradu ili kada prodju pored mjesta gdje su sa neljudskim namjerama 1993. Godine zaustavili voz. Sigurna sam da će ovaj tužni skup učiniti da se sjete, a podsjećaćemo ih svake godine na to. A šta imamo mi od toga što će se oni sjetiti? To nam neće vratiti one koje volimo. Ipak, nećemo odustati. Podsjećaćemo ih dok postoji i jedan musliman, jer to nam je dužnost prema nevinim žrtvama koje su toga dana stradale i prema novim generacijama koje dolaze. Ne smiju dozvoliti da se nešto slično dogodi.

Počela je plakati skoro na glas. Mnogi u Sali su se zaplakali. Poslije toliko godina, kada se pomene zločin u Štrpcima osjeća se tuga koja se tada osjećala. Ove suze u očima ljudi nam to govore bet i jedne riječi. I opet onaj isti bol, gorčina, ono isto pitanje – ZAŠTO? A sve vodi istom odgovoru.

Ipak, (nastavila je čitati) oni koji su ispunili i počinili ovaj zločin nijesu uspjeli da ostvare svoj cilj. Nijesu nas naveli da mrzimo, da povređujemo druge kako bi oni imali izgovore za još veća nedjela i zločine nad muslimanima. Nijesu uspjeli da izazovu jos jedan rat, a bilo ih je previše. Mi nijesmo postali kao oni.

Iako su naša srca slomljena i povređena, nećemo sebi dozvoliti da uradimo nešto, sto naša vjera ne dozvoljava. U prkos svemu, koračaćemo sigurno kao i prije bez straha da kažemo da smo muslimani. Govorićemo to sa ponosmo. Znamo da nije hrabrost uzvratiti neprijatelju istom mjerom , već ostati miran dok vas povređuje i halaliti mu. Iako je teško ići dalje i živjeti sa saznanjem da oni koje volimo ne možemo posjetiti na mezaru, moramo biti jaki. Oprosticemo onima koji su počinili ovaj zločin ali zaboraviti nećemo nikada.

Amina Kapur

Ovaj tekst je prvonagrađeni na konkursku “Štrpci bez mezara” 2011. godine.